Tema travanjskog broja Buga posvećena je biciklima s pedalama i pomoćnim elektromotorom. Donosi opsežan pregled tipova i modela, a za savjete o njihovoj kupnji i korištenju obratili smo se nekolicini stručnjaka iz domaće IT industrije, koji su s nama podijelili svoja bogata i zanimljiva iskustva
Za početak, obavezno predstavljanje…
Kada ne upravljam e-biciklom (u daljnjem tekstu EB), upravljam monetizacijom oglasnog prostora na web-stranicama i aplikacijama Njuškala.
Kao mladac iskusio sam svu čar otto-motocikala. Kako sam sada obiteljski čovjek, zadovoljenje malog dijela potrebe za “onim” osjećajem vožnje motocikla, našao sam u EB-u. Nije isto, ali je zdravije, jeftinije i čuva okoliš. Iako takav hibridni model bicikla zahtijeva rad nogu, dolazim suh na posao. A i da nije tako, naša draga tvrtka, koja nas mazi i pazi, prošle godine omogućila nam je tuševe.
Prije četiri godine, naletio sam na posljednji primjerak ovog EB-a nakon što je brend Nakita prestao postojati. S obzirom na to da je bilo vrijeme Božića i bicikl je bio izložbeni, dobio sam popriličan popust. Iako je rama za nešto niže vozače, nisam ga mogao ne uzeti. Svakako su na odluku utjecale kvalitetne komponente posložene na robusnu ramu, uključujući i Boschovu elektroniku, iako bih više volio da je Yamahina, zbog nostalgije iz mladih dana.
Kako, dakle, izgleda “suživot” s EB-om?
Veći dio vremena EB koristim za putovanje do i s posla. Često mi bude žao što je ta relacija prekratka. Sretan sam što putem koristim, kakvu-takvu, biciklističku stazu, pa aute susrećem samo na prijelazima (koji su poprilično opasni) i gledam nervozna lica vozača u koloni. Na stazi često nailazim na pješake, tako da vožnja nikad nije monotona zbog discipline slalom. Zabavljaju me “obični” biciklisti koji demonstriraju kako su brži od naših limitiranih na 25 km/h (do kojih ubrza za nekoliko sekundi).
Bateriju punim kod kuće, preko noći. Jedno punjenje dovoljno mi je za dva, tri dana, odnosno do 50 km, ovisno u kojem režimu vozim (obično je to najviši stupanj, tzv. Turbo). Kako imam nekog znanja o mehanici-elektrici, i uz pomoć YouTubea, EB servisiram sam. Zahvaljujući kvalitetnim dijelovima, uglavnom je to podmazivanje i podešavanje. Radim i neka poboljšanja, funkcionalno-kozmetička, što mi donosi dodatno zadovoljstvo. Sljedeće na redu su jače kočnice, zbog (prekomjerne) težine vozača i bicikla.
Imate li kakav savjet za buduće vozače?
Svatko tko iskuša, prije spomenutih, čarobnih (potpomognuto limitiranih) 25 km/h, misli kako je to presporo i želi brže, a za brže treba dobro upregnuti mišiće, jer se na toj brzini motor isključuje. Svakako mislim da je taj limit itekako opravdan na biciklističkoj stazi po gradu. EB je poprilično teško vozilo, pa postoje određeni izazovi prilikom prenošenja po stubama, ili u trenutku kada se u vožnji isprazni baterija pa čovjek poželi pozvati vučnu službu.
Kako je takav bicikl prilično skup i vrlo privlačan tipovima sa sumnjivim namjerama, valjalo bi razmisliti o tome gdje ga ostaviti kad smo na poslu, kako ne bi “odlepršao”. I opet, milo moje Njuškalo, radi na tome da nam osigura mjesto pod ključem i videonadzorom. Sada vidim kako osiguravajuće kuće nude osiguranje bicikla, pa bih svakako to preporučio. Volio bih kada bi postojala mogućnost registracije (barem) EB-a, kako bi se provjerilo da su ispravni i sigurni. Ne bih se bunio niti za posebni vozački ispit. Svakako bih volio u neku edukaciju uključiti i pješake, barem nekim obavijestima na biciklističkoj stazi.
Na posao ili kavu, kacigu uvijek na glavu!
