Tema travanjskog broja Buga posvećena je biciklima s pedalama i pomoćnim elektromotorom. Donosi opsežan pregled tipova i modela, a za savjete o njihovoj kupnji i korištenju obratili smo se nekolicini stručnjaka iz domaće IT industrije, koji su s nama podijelili svoja bogata i zanimljiva iskustva

Predstavite nam se ukratko.

Bok svima, ja sam Lucija i “novopečena” sam vlasnica električnog bajka. Sve do prošle godine biciklirala sam isključivo svojim mišićima i “kondicijom”, a onda sam si (kako su me godine ulovile, čak dvadeset i šest) odlučila olakšati život i kupiti si električni mišić zvan bicikl na struju… Bicikliram otkad znam za sebe, i uvijek mi je to bilo najdraže prijevozno sredstvo, osim zimi, jer ne podnosim zimu.

Koji model električnog bicikla vozite?

Pretprošle godine (2021.) kupila sam Italwin K2 S. To mi je prvi električni bicikl, i prvi koji sam si kupila sama, nakon što sam cijelo desetljeće vozila Kellys Scarpe, koji sam dobila kad sam prošla s pet u 7. razredu osnovne škole. K2 S odabrala sam jer je sitan, i uz to je još i sklopiv, što savršeno odgovara mojem 50-kvadratnom stanu i dvokvadratnom liftu. Također, drugi najvažniji razlog zašto sam uzela sklopivi jest taj da ga mogu nositi na more, bez modifikacija na autu i kupovanja nosiljki.

Kako izgleda “suživot” s električnim biciklom?

Bajkom najčešće idem na posao. To mi je otprilike deset kilometara u svakom smjeru, tako da je zimi pušten da odradi zimski san, a stavljam ga u pogon najčešće u proljeće, pa sve do jeseni. Deset km do posla na električnom biciklu lagan je zadatak, ispustim točno tri kapljice znoja, a jedino što me najčešće iritira je zagrebački nedostatak biciklističkih staza. Bicikl držim u stanu, punim na lođi, i to mi je zasad OK rješenje.

Izdvojite nam nekoliko dobrih i loših strana svojeg bicikla.

Ono što mi je odlično jest to što je zaista malog volumena, može bez problema stati na bilo koji balkon ili u automobil. Čak je i dovoljno lagan za nošenje po nekoliko stepenica u nuždi. Ono što je super, u mojem slučaju, je i to što ga većinom vozim po ravnom (Zagreb) pa mi range u mnogo slučajeva izdrži i duže od deklariranog. Punim ga najčešće samo jednom tjedno. Prodavač mi je u startu rekao da je tome možda tako zbog moje kilaže, ali sigurna sam da tu pridonosi i činjenica što se većinom vozim po ravnom terenu.

Imate li neku zanimljivu zgodu koju biste mogli podijeliti s našim čitateljima?

Jedna situacija vrlo me je “nasekirala”, istog ljeta kada je i kupljen. To je bilo njegovo prvo putovanje, i prvi put da sam ga negdje vozila sklopljenog. Kad sam došla na odredište i htjela ga isprobati po morskom terenu, počela sam ga vaditi iz auta i rasklapati, a u tom sam trenutku na neku foru iščupala (baš od svih) žicu koja je povezivala motor i bateriju. Nekako se zapetljala oko pedale dok je bio sklopljen, i dogodilo se ono najgore. Bilo mi je čudno kako se to može dogoditi tako lako, i to baš nekoliko mjeseci nakon kupnje. Naravno, od bijesa i svega, rekla sam da ću ga voziti pa makar i bez baterije, no to je trajalo punih šest minuta, odnosno dok nisam došla do prvog brda. Otoci i Zagreb dvije su potpuno različite priče kad je riječ o terenu, a bicikl od 25 kila i vanjskih 35 stupnjeva nisu mi bili najdraža kombinacija za ljetni odmor.

Priča je završila tako da sam ispitala cijeli otok bi li mi itko znao to popraviti, ali nitko se nije usudio. Bicikl sam spremila u apartman prvi dan, i nisam ga vozila. Na kraju, bila sam ljuta, naravno, na sebe što sam tako smotana, i što sam možda prebrzo kupila bicikl, a da nisam ispitala neke detalje. Drugo, što nisam vidjela, niti me itko upozorio da je tako nešto moguće za model koji se reklamira kao lako sklopiv i prenosiv. Kad ono, meni na prvom pokušaju nešto pukne. Nakon povratka u Zagreb, odnijela sam ga u dućan gdje je kupljen, i popravljen je za nekoliko dana.

Ipak, mislim da je najsmješnija situacija s mojim biciklom bila sama kupnja. Istraživala sam o električnim biciklima mjesecima, pogledala stotine videa na YouTubeu, i stvorila nekakvo mišljenje o tome što želim. Tog proljeća, jednog divnog dana poslije posla, odlučila sam svratiti do jednog dućana električnih bicikala u blizini, čisto da vidim što imaju. Odmah s ulaza vidjela sam taj model Italwin, i bio je sve što sam tražila. Nakon dvije minute vožnje i dvije i pol minute u dućanu, došla sam na blagajnu i rekla da ga kupujem… Čak me i prodavač pitao jesam li sigurna, i da ga slobodno provozam još malo i pogledam sto još imaju. Ali nisam, ovaj je bio sve što sam htjela, i nisam imala potrebu više razgledavati. Mislim da mi je to bila najbrža kupnja u životu.

Što biste preporučili nekome poput sebe, nekome tko sada razmišlja o kupnji električnog bicikla?

Kao prvo, imam jedan savjet svima koji planiraju kupiti sklopivi bicikl: naučite iz moje greške. Prilikom sklapanja i rastavljanja pripazite da se u procesu žice nisu omotale oko pedala ili nečeg drugog, inače ćete ih i laganim pokretima ruke – iščupati.

Osim toga, dosta sam zadovoljna svojom kupnjom i odabirom. Italwin se i baterijom, brzinom, težinom i kvalitetom (zasad) pokazao kao odličan odabir za mene. Ono što bih preporučila jest to da ljudi koji žele kupiti takav bicikl dobro promisle oko dvije stvari: spremište, odnosno gdje možete držati takav bicikl, a da vam je jednostavno puniti ga, izvaditi i samo voziti. Druga stvar je (iako nije u vašoj moći) put kojim se planirate voziti. Ako planirate kupiti bicikl u namjeri da ga vozite do posla, prođite potencijalnom trasom do posla i vidite je li bike-friendly. Ja nisam to provjerila, i to mi je najnaporniji dio cijele moje priče s biciklom. Kvart u kojem živim nema biciklističkih staza, a na pješačkim stazama su parkirani auti, i postoji tek metar za prolaz. Na takvim dijelovima niti ne mogu koristiti bateriju, jer postoji mogućnost da ću nekoga pokupiti u velikoj brzini, a cestom ne mogu voziti jer ima puno divljaka, tramvaj vozi tuda i osjećam se preizloženo. Tomaševiću, I am talking to you, nadam se da će se u skorijoj budućnosti, kad je to u pitanju, nešto promijeniti.